Trebinjka Sanja Žarković osoba je zbog koje su mnogi Hercegovci zavoljeli i počeli pratiti TV kvizove. Veoma svestrana, a ipak i dalje atipično jako skromna, Sanja je primjer kako uspjeh na različitim životnim poljima ne mora uvijek podrazumijevati “glavu u oblacima” i ogroman ego. Naprotiv.
Piše: Miloš Šupić
Rado se odazvala pozivu novinara Hercegovinatimes portala, i u prijatnom i prijateljskom razgovoru odgovorila je na pitanja koja najviše zanimaju publiku. Teme su dolazile same od sebe, što nije bio problem, imajući u vidu da je Sanja doktorantkinja međunarodnog prava, jedna od najuspješnijih učesnica regionalne kviz scene, poliglota koja tečno govori čak četiri svjetska jezika, ali i veliki zaljubljenik u “najvažniju sporednu stvar na svijetu” i vjerni navijač Crvene zvezde i trebinjskog Leotara.
Epitet istinskog erudite i intelektualca, Sanja opravdava uspjesima na različitim životnim poljima, i zaista je osoba čiji spektar interesovanja, hobija i afiniteta djeluje veoma inspirativno. Iako je Sanja bilježila uspjehe u svim poznatim TV kvizovima u Srbiji, ipak, najznačajniji rezultat ostvarila je osvajanjem 179. ciklusa Slagalice, kviza koji već preko tri decenije okuplja milionski auditorijum, i nezaobilazan je na programskoj šemi mnogih porodičnih domova širom regiona, uspijevajući da i dalje kvalitetnim i edukativnim sadržajem okupi sve generacije i drži pažnju, pa makar i 20 minuta.
HT: Iako Sanju publika pretežno prepoznaje sa TV kvizova, ipak, naveli smo da se radi o osobi sa mnogo više interesovanja. Po vokaciji si diplomirani pravnik, trenutno pripremaš doktorat na temu međunarodnih odnosa. Možeš li nam reći nešto više o svojoj pravničkoj karijeri i planovima na tom polju?
Sanja Žarković: U kvizove sam i ušla da bih unaprijedila pravničku karijeru. Bila sam veoma povučena i stidljiva za nekog ko je izabrao jednu ekstrovertnu profesiju. Shvatila sam da je potrebno da se oslobodim straha od javnog nastupa i izađem iz ljušture koja me je sputavala. Sada je potrebno voditi računa o jednoj drugoj opasnosti. Kvizovi su zavodljivi, naročito kada imate uspjeha, lako uvuku u svoj svijet, pa zanemarite ostalo. Ako kod sebe počnem da primjećujem da od hobija prerastaju u opsesiju, i ostalo guraju u zapećak, to će biti trenutak kada ću ih napustiti. Pri kraju sam doktorskih studija iz međunarodnog prava, pišem tezu na temu “Sloboda vjeroispovijesti – odnos religije, sekularizma i ljudskih prava”. Takođe i radim u oblasti prava evropskih integracija. Nedavno sam primljena na Hašku akademiju za međunarodno pravo, prestižan program koji mi je davnašnja želja. Zahvalila bih Gradskoj upravi Trebinja na finansijskoj podršci. Primljena sam u grupu za produbljeno izučavanje međunarodnog prava, sa kandidatima koji su na visokom nivou poznavanja oblasti, mahom na doktorskim studijama. Na kraju, izabrani polažu zahtjevan usmeni i pismeni ispit, koji traje osam sati, a najbolji dobija Diplomu. Želja mi je oduvijek da se bavim akademskim radom, da prenosim znanje na fakultetu, pišem radove. Nisam je (još uvijek) ostvarila, ali nadam se da u budućnosti hoću.
HT: “Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet”čuvena je krilatica Nelsona Mandele. Kako je došlo do akumuliranja tog nivoa“enciklopedijskog znanja” i ko je “krivac” da pronađeš sebe u ljubavi prema knjigama?
Sanja Žarković: Od malih nogu imam ljubav prema knjigama. Komšija mi je, kada sam bila dijete od 3 godine, poklonio zbirku priča za djecu, koju sam ja toliko voljela i tražila da mi se čita, da sam sve iz nje naučila napamet. Kada me je čuo, rekao je zapanjeno: Pa ovo dijete čita!
U našu kuću u to vrijeme gosti nisu rado dolazili, jer sam od svih tražila da mi čitaju nešto, dok nisam sama naučila. Roditelji su me podržavali u svemu, a pomenem često i da sam ukrštene riječi, kao neki uvod u svijet kvizova, počela da rješavam sa ujakom Boškom, koji je bio nastavnik srpskog jezika. Kasnije se ne to nadovezalo praćenje TV kvizova, gdje sam uviđala da već dosta znam.
HT: Nastupala si i bilježila najveće uspjehe u različitim formatima TV kvizova, čime si se svrstala u samu elitu srpske kviz scene. U kom trenutku si postala svjesna da je spektar informacija kojima raspolažeš dovoljan za osvajanje kvizaških titula?
Sanja Žarković: Prvi iznenađujući uspjeh za mene došao je 2016.godine, kada sam se kao nepoznato lice u svijetu kvizova našla na Svjetskom prvenstvu u kvizingu (na koje svako može da se prijavi, dođe i rješava test, koji je za sve isti, ali svaka zemlja organizuje posebno). Tada sam imala bod manje od izvanredne Milice Jokanović, koja je i tada bila tragačica. Pomislila sam, ako sam imala ovakav rezultat bez iskustva, onda imam jaku bazu, treba dalje da se prijavljujem. Ređali su se posle Potera, Slagalica, Stigni me ako znaš, Totalni obrt, Mozaik, Najslabija karika… Nisam uvijek ni pobjeđivala, ali čak su i porazi bili vrijedan kamičak u onome što je kasnije postalo mozaik uspjeha. Nije floskula da iz poraza zaista mogu da se izvuku i vrijedne pouke.
HT: Čuveni 179. ciklus Slagalice pratila je cijela Hercegovina i radovala se tvom uspjehu.
Da li taj momenat smatraš najznačajnijim u svojoj kvizaškoj karijeri, i koliko je on uticao na tok stvari u tvom životu? Da li te prolaznici prepoznaju na ulici, traže fotografiju i koliko ti to imponuje?
Sanja Žarković: Svakako da su nastupi na Slagalici moj najveći kvizaški uspjeh, ne samo u smislu da se radi o “Staroj dami” i “majci svih kvizova kod nas”, već i zato što su me u punoj mjeri približili gledaocima kvizova.
Danas se svuda, pa i na kvizovima, teži šou efektu, a Slagalica istrajava i najgledanija je i bez toga. Radi se o neglamuroznom kvizu, naizgled jednostavnom, svedene grafike, ali čija je publika najvjernija i broji se u milionima. Mnogima je to porodična tradicija.
Postanete svjesni tek kada samo i učestvujete, a kamoli postignete neki veći uspjeh. Meni je u prvih mjesec dana posle emitovanja prilazilo po 20-30 ljudi na ulici svakog dana, a ostali su šaputali “ovo je Sanja sa Slagalice”. Iako je prošlo skoro pola godine, i dalje ne prođe dan da mi neko ne priđe, čestita. Zamole često i za fotografiju. Meni je to drago, ne što sebe smatram zvijezdom zbog tih mojih “15 minuta slave”, već što mi imponuje da sam ostavila lijep utisak na ljude, naročito kao osoba, ne samo neko ko ispaljuje tačne odgovore.
Posebno zadovoljstvo mi pričinjava to što sam inspirisala i brojnu djecu da se posvete sticanju znanja i budu intelektualno radoznali. Pomenem često kako su mi i u Trebinju prišli roditelji sa djevojčicom koja me je prepoznala, i rekli da je ispratila sve epizode i govorila: Ovako ćete i mene da gledate nekad! Ja (još) nisam ostvarila želju da prenosim znanje u nekom akademskom svojstvu, pa mi ti momenti predstavljaju posebnu satisfakciju.
HT: Kako se nosiš sa tremom i pritiskom pojavljivanja pred milionskim auditorijumom? Da li postoji neki uniforman način pripreme za takvu vrstu TV nastupa?
Sanja Žarković: U trenutku kada snimate kviz, Vi ste sami, sa protivnikom, voditeljem, kamerama. Tada Vam je prisutno tek u krajičku mozga da će snimljenu epizodu pogledati ogroman broj ljudi. Jednom kada postanu toga svjesni, ljudima je najveći problem katastrofriziranje, zamišljanje najgoreg mogućeg scenarija, ‘’brukanja’’ itd. Tu je potrebno uzemljiti se i biti svjestan da se u današnjem vremenu sve niže kao na traci, zaboravi se veoma brzo, niko ne gleda samo u vas – čak i da se desi ono najgore što zamišljate. Takva vrsta straha nadvlada se sa iskustvom pojavljivanja, ali ako imate početnog uspjeha javi se drugi strah – iznevjerenih očekivanja, sebe, navijača, da će u datom momentu ući voda u uši, da nećete pokazati maksimum. Ne kažem da sam to do kraja savladala – nisam, možda nikad i neću. Ali otkad sam malo proučavala tehnike vizualizacije pozitivnog ishoda, primjećujem napredak.
U sklopu toga se trudim i da simuliram atmosferu kviza, da prođem kroz sva moguća osjećanja i pripremim se, pa zato 5-7 dana pred snimanje gledam intenzivnije stare epizode, da naviknem mozak na taj način razmišljanja i ubrzam reakcije.
HT: Ekspanzijom pab kvizova, “sveznalice” i zaljubljenici u kvizove dobili su još jednu mogućnost testiranja znanja i takmičenja u opuštenoj atmosferi ugostiteljskog objekta. Da li, i koliko često, posjećuješ tu vrstu kviza u Beogradu? S obzirom da je i Hercegovina dobila “pionire” kada je u pitanju organizacija pab kviza, da li bi voljela jednom posjetiti i hercegovačke pabove i biti dio nadmetanja, ili makar u svojstvu specijalnog gosta upoznati lokalne zaljubljenike u kvizove?
Sanja Žarković: Idem na Pab kvizove, najčešće jednom nedeljno, ponekad i dva puta. U Beogradu bih, od onih koje posjećujem, posebno preporučila Pab kviz 64 (obratite se organizatorima Draganu Jonoviću i svima poznatoj kviz legendi Dušanu Macuri), Pab kviz Enigma (Miloš Karna, možda i najbolji igrač Slagalice ikad), kao i Pab kviz Inkvizitor. Drago mi je da čujem da je pab kviz na velika vrata ušao i u Hercegovinu, Trebinje. Sigurna sam da će iznjedriti još uspešnih učesnika kvizova, probuditi glad za znanjem, a u svakom slučaju ponuditi i još jedan vid zabave. Naravno da bih rado posjetila i doprinijela, u bilo kom svojstvu, a ljudi koji organizuju slobodno mogu da mi se obrate za savjet, utiske, sugestije (i sama sastavljam kviz pitanja).
HT: Sanja je poliglota, te se može pohvaliti tečnim poznavanjem 4 svjetska jezika.Otkuda ta sklonost i afinitet prema jezicima, možeš li nam otkriti koji je recept za najefikasnije savladavanje novog jezika?
Sanja Žarković: Kod mene se hobiji kreću i smjenjuju u krugu “jezici-sport-kvizovi”. Strane jezike sam uglavnom učila sama, bez kurseva, osim jednog početnog iz engleskog kada sam imala sedam godina. Taj svoj hobi gledam u sklopu onoga što me i inače u svemu vodi – glad za znanjem. Osim toga sam primijetila da kada govorim na stranom jeziku kao da dobijem još jednu, drugačiju ličnost, usvajajući uz jezik i ponešto od kulture i razmišljanja naroda koji je nosilac jezika. Zato se u Starom Rimu i govorilo : Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš.
Preporučujem da se na početku nabavi knjiga (mogu se naći i besplatno na internetu, popularni su Assimil kursevi jezika), kako bi se savladale osnove. Kasnije se sve svodi na što veće izlaganje jeziku, koje ne mora da bude vještačko I naporno – ono što i inače volite da radite, radite, ali na tom jeziku. Čitajte knjige, članke, slušajte muziku, gledajte filmove, pratite naloge na društvenim mrežama, YouTube, govorite i pišite bez straha od grešaka.
Mogućnost za povratak u Trebinje
HT: Mnoštvo je ličnih i profesionalnih obaveza koje te ispunjavaju. Da li uspiješ pronaći vrijeme za posjetu Hercegovini i obilazak porodice i prijatelja? Možeš li nam reći nešto više o emocijama koje u tebi budi svaka posjeta zavičaju, i da li postoji otvorena mogućnost za povratak u Trebinje?
Sanja Žarković: U Trebinje i Hercegovinu (a ja i Herceg Novi smatram kulturološkim dijelom Hercegovine), nažalost, dolazim dosta rjeđe nego što bih željela, za vrijeme praznika. Kad dođem, odmorim i dušu i tijelo. Nije Andrić bez razloga rekao : ‘’U Hercegovini brže hodam, lakše dišem, bolje mislim.’’ Neko bi sad možda primijetio “ako joj se toliko sviđa, što tu ne živi.” Mi možda u punoj mjeri počnemo da cijenimo ljude i mjesta tek kada smo daleko od njih. Život nas odvede različitim putevima, stvaramo nove veze, poslovne i lične, ali Trebinje je zaista i za mene “na početku svih staza i puteva”. Tako da i mogućnost za povratak uvijek ostaje otvorena.
“Uvijek uz Leotar”
HT: Poznato je da si ljubitelj fudbala i odličan poznavalac “najvažnije sporedne stvari na svijetu”. Iako si primarno navijač Crvene zvezde, da li uspiješ ispratiti rezultate Leotara, koj i se trenutno takmiči u Prvoj ligi Republike Srpske, i možda posjetiti neku od utakmica?
Sanja Žarković: Leotar sam kao dijete zaista sa strašću pratila, pogledala skoro sve domaće utakmice šampionske sezone 2002/2003. Ono navijačko “i po snijegu i po kiši” tu je važilo i bukvalno, par utakmica sam pogledala sjedeći pod kišobranom na tribinama. Kasnije i prvi put pobjegla sa časa da bih pogledala utakmicu.
Otkad radim u Beogradu, rjeđe imam priliku da gledam utakmice Leotara, ali kada se ukaže, odem – poslednji put sam na stadionu bila prije godinu dana. I dalje mislim da se radi o jednom od najljepših imena za fudbalski klub.
HT: Za kraj, šta bi poručila čitaocima novoosnovanog Hercegovina times portala, posebno onim mlađim? Kako da izađu iz zone komfora i ohrabre sami sebe u ostvarivanju životnih ciljeva?
Sanja Žarković: Psiholog Viktor Frankl je rekao : “Uvijek sebi zacrtajte najviše moguće ciljeve i stremite ka njima. Čak i da ih ne dosegnete, opet će ono što postignete pokušavajući biti dovoljno visoko”. Rukovodim se time da sve prođe, i ne treba se plašiti bilo čega, naročito ne sebi postavljati ograničenja u glavi. Odredite cilj spram svojih afiniteta, i radite predano na njemu. Jedan atletičar je govorio kako ga je trener iz djetinjstva tjerao da ide i preko granice bola sa: “Možeš ti to, a i ne znaš da možeš”. Tako je kod većine ljudi. Pomjerajte svoje granice malo po malo.