Slobodan Šupić, vanredni profesor na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, jedan je od najperspektivnijih naučnika svoje generacije u Srbiji, sa ugledom koji uživa na teritoriji cijele Evrope. Podjednako uvažen među kolegama, stručnom javnošću, ali i samim studentima, Slobodan je rodno Trebinje zamijenio Novim Sadom sada već davne 2008. godine kada je nakon završene Gimnazije u Trebinju upisao novosadski Fakultet tehničkih nauka, najmasovniju visokoobrazovnu instituciju u Srbiji po broju redovnih studenata.
Piše: Miloš Šupić
Osnovne studije na Građevinskom odsjeku matičnog fakuleta uspješno je završio i diplomirao 2012. godine, sa referencama koje su ga već uveliko izdvajale i donijele mu nagradu za najboljeg studenta Departmana za građevinarstvo, a potom i za najboljeg studenta na svim departmanima Fakulteta tehničkih nauka. 2013. godine Slobodan završava master studije, te biva izabran u zvanje saradnika u nastavi, započevši svoju karijeru “sa druge strane katedre”.
Na svjetskoj konferenciji građevinarstva ICACEE u Stokholmu 2018. godine, njegov naučni rad na temu uvođenja mogućnosti primjene biopepela u građevinskim proizvodima, biva nagrađen kao najbolji, i to u konkurenciji 162 rada pristigla sa svih meridijana! Kontinuirano nastavljajući svoj akademski razvoj, perspektivni Hercegovac doktorirao je 2019. godine, a njegova doktorska disertacija na temu “Primena pepela nastalog sagorevanjem žetvenih ostataka kao mineralnog dodatka u cementnim kompozitima” pobrala je najpozitivnije kritike stručne javnosti, te biva nagrađena za najbolju u svojoj oblasti na prestižnom međunarodnom DIMK simpozijumu.
Trenutno kao vanredni profesor radi na FTN-u edukujući mlade studente, a bio je mentor za više od 70 studenata u izradi njihovih završnih radova. O ugledu koji Slobodan uživa među studentima govori činjenica da mu je dodijeljena nagrada Fonda “Momčilo Momo Novković” koju dodjeljuju upravo studenti, za posvećenost poslu i entuzijazam u radu sa studentima. Hercegovački studenti ne kriju da u Slobodanu vide profesionalnog uzora, čovjeka od struke i autoriteta, ali, takođe, i omiljenog profesora o čemu je, između ostalog i pričao u opširnom intervjuu za Hercegovina times portal, a koji je dostupan za dodatna objašnjenja gradiva studentima na redovnim nastavnim časovima, a nerijetko i van predviđenih termina za konsultacije.
HT: 2008. godine si rodno Trebinje zamijenio Novim Sadom. Kako si odlučio da upišeš baš Fakultet tehničkih nauka, i koliko je težak bio period adaptacije na novu sredinu?
Prof. dr Šupić: Fakultet tehničkih nauka, kao ustanova visokog obrazovanja sa najvećim brojem studenata u ovom dijelu Balkana i Novi Sad, kao sredina koju Hercegovci decenijama unazad naseljavaju, bili su izbori još od ranih srednjoškolskih dana. Teža odluka je bila izbor studijskog programa. U užem izboru, između elektrotehnike, geodezije i građevinarstva, odlučio sam se za ovaj poslednji, vodeći se onom starom – dok je ljudi, biće i građenja, pa i posla.
Foto: Privatna arhiva
HT: Pomenuli smo da si značajnim referencama skrenuo pažnju na sebe već na startu osnovnih akademskih studija. Da li si već tada vjerovao da ćeš dostići najviša akademska zvanja i baviti se naukom na ovom nivou?
Prof. dr Šupić: Kako su prolazili mjeseci i godine studiranja, zavolio sam izabrani studijski program. Izvrsni predavači, eksperti iz struke, odlična ekipa među kolegama i taj neki osjećaj ‘’među svojima sam’’ (veliki broj studenata iz Hercegovine je pohađao istu godinu studija) su me podstakli da prilično rano razmišljam o poslu u privredi, ali i specijalizaciji u inostranstvu. Stoga, tokom master studija sam se opredijelio da upišem dodatni master program u Bolonji iz oblasti koja me je najviše privukla, a to su procjene stanja i sanacije konstrukcija. Međutim, upravo tada sam, zaista neočekivano, dobio ponudu za zaposlenje u zvanju saradnika u nastavi, i to od strane profesora koji su svjetski eksperti u oblasti istraživanja koja me je zanimala i inspirisala.
Takva ponuda se nije mogla odbiti, a Bolonja plan je ‘’ propao’’.
HT: Koju, od mnogobrojnih navedenih individualnih nagrada u oblastima nauke i obrazovanja, bi izdvojio i zašto?
Prof. dr Šupić: Već dugi niz godina, na Fakultetu tehničkih nauka se dodjeljuje nagrada Fonda ‘’Momčilo Momo Novković’’ za entuzijazam i izvanredne rezultate u radu sa studentima u nastavnim i nenastavnim aktivnostima. Izbor asistenata i profesora, kao dobitnika ove nagrade, dominantno se zasniva na povratnoj informaciji od studenata, odnosno rezultatima studentskih anketa, njihovih ocjena i komentara za predavače. To je najljepša afirmacija koju jedan prosvjetni radnik može da dobije i predstavlja najjači stimulans da budem još bolji u poslu koji izuzetno volim. Pored ovog priznanja, nagrada za najbolju doktorsku disertaciju u oblasti istraživanja materijala i konstrukcija u Srbiji i nagrada za najbolji naučni rad na svjetskoj konferenciji Građevinarstva i Arhitekture u Stokholmu potvrđuju kvalitet višegodišnjeg naučno-istraživačkog rada i afirmišu sinergetski rad tima profesora koji se bave građevinskim materijalima na Departmanu za građevinarstvo i geodeziju.
HT: S obzirom na to da se baviš i naučno-istraživačkim, ali i profesorskim radom sa studentima, možeš li reći u čemu više uživaš, i šta je za tebe izazovniji posao?
Prof. dr Šupić: Volim naučno-istraživački i rad u laboratoriji, uživam u radu u privredi, ali je nastava naš prioritetni dio posla i zaista ga tako i doživljavam. Studenti su sadašnjost i budućnost države i doprinos njhovom i ličnom i profesionalnom razvoju, kao i ostavljanje traga u odrastanju i sazrijevanju tih mladih ljudi predstavlja najveću satisfakciju mog posla. Volim da radim i sarađujem sa studentima i u nastavnim i nenastavnim aktivnostima, mentorišem veliki broj studenata u izradi njihovih završnih radova i punog srca dajem preporuke za njihovo zapošljavanje, nakon čega se naša saradnja nastavlja.
Izazovan dio posla je svakako posao u privredi, naročito u smislu odgovornosti. Pomenuo sam da imam zadovoljstvo da radim i učim od svjetskih eksperata iz oblasti sanacija konstrukcija, od mentora koje doživljavam kao drugu porodicu, što ne čini posao manje izazovnim. Procjene stanja i sanacije objekata, oštećenih eksploatacionim uslovima i/ili incidentnim dejstavima predstavljaju interesantnu struku, koja zahtjeva visok nivo inženjerskog rezonovanja i kreativnosti, a kako je svaki objekat priča za sebe, posao ne može da uđe u rutinu. Međutim, uz pravi tim, sve je lakše, a posao se ne doživljava kao ‘, već kao druženje sa dragim ljudima.
“Nostalgija i privrženost za Hercegovinom”
HT: S obzirom na to da mnoštvo ličnih i profesionalnih obaveza, koliko često uspiješ posjetiti rodnu Hercegovinu, te kako bi ocijenio stanje u njoj?
Prof. dr Šupić: Svaki raspust, praznik i odmor provodim u Hercegovini. Trebinje, moj zavičaj, doživljavam kao oazu Balkana, mjesto za odušak, kontakt i druženje sa familijom i prijateljima. Kako godine teku, ta privrženost postaje sve jača… Nostalgija radi posao…
HT:. Kakvi su tvoji planovi za budućnost, koje teme će biti u fokusu tvog naučnog rada?
Prof. dr Šupić: Nedavno sam izabran u zvanje vanrednog profesora. U cilju daljeg napredovanja u karijeri, ali i iz ličnog zadovoljstva, nastavljamo da se bavimo ispitivanjem mogućnosti primjene lokalno dostupnih otpadnih materijala u savremenim, ekološki prihvatljivijim kompozitima za građenje objekata koje karakterišu ekološka i ekonomska učinkovitost. U cilju sticanja novih i razmjene postojećih znanja i kompetencija sa kolegama iz struke širom države, Balkana i svijeta, učestvujem u realizaciji i/ili rukovodim nacionalnim, te bilateralnim i multilateralnim međunarodnim projektima nauke.
Paralelno sa radom u nauci, jačamo kompetencije i reputaciju u privredi, učestvujući u projektima kao što su sanacije oštećenih objekata i probna opterećenja novih infrastrukturnih objekata, kao što su mostovi.
HT: Da li se družiš sa Hercegovcima u Novom Sadu? Smatraš li da je zaista istinita ona čuvena tvrdnja da se Hercegovci u matici čvrsto drže i neprestano pomažu jedni drugima?
Prof. dr Šupić: To je vjerovatno jedan od ključnih razloga zašto sam zadržao čvrst hercegovački dijalekt, po čemu me prepoznaju i nakon 15 godina života i rada u Srbiji. Sva hercegovačka mjesta su relativno male sredine, gdje su ljudi bliži, prisniji, te postoji više interakcije sa većim brojem ljudi. Ta bliskost se amplificira sa odlaskom u veću sredinu, prvenstveno iz razloga mogućnosti uzajamne pomoći i podrške, ali i bliskog mentaliteta. Još 2008.godine sam se doselio u Novi Sad sa 12 prijatelja samo iz mog razreda iz gimnazije u Trebinju, tako da sam studije proveo družeći sa dominantno sa Hercegovcima. Danas, nakon više od 15 godina života u Srbiji, moje osnovno društvo jeste ekipa iz Hercegovine, koja dolazi iz većine naših naselja (Ljubinje, Krajpolje, Dabar, Gacko, Nevesinje) i koju posmatram kao rođenu braću. Imajući u vidu korjene, ne iznenađuje i ne treba da bude predmet kritike privrženost i zaštitnički osjećaj prema našim mladim Hercegovcima koji dođu u studentske klupe ispred moje katedre.
HT: Šta bi poručio i savjetovao mladim ljudima iz Hercegovine, naročito studentima? Kako se boriti sa izazovima sadašnjice i afirmisati na profesionalnom planu?
Prof. dr Šupić: 1) Nemojte nikada da ciljate prolaznu ocjenu, uložite 110% sebe! Ovo neće napraviti veliku razliku u utrošenom vremenu, ali će učinak biti osjetan, afirmacija i prepoznavanje značajniji, i otvoriće vam se mnoga vrata i mogućnosti.
2) Gradite tim kvalitetnih ljudi oko sebe, ujedno prijatelja i kolega. Dok moj najbolji prijatelj kaže da posao i privatni život ne treba miješati, ja vjerujem, vođen ličnim iskustvima, da je ključ uspjeha upravo to – mali kvalitetan tim = stručnjaci u svom poslu, a ujedno i prijatelji/porodica sa kojima uživate u svemu i na koje se možete osloniti kada god zatreba.
3) Postoji previše sujete u današnjem društvu i postaje izuzetno rijetko vidjeti inženjera koji pokazuje poštovanje iskusnijem, kvalitetnijem (izbjegavam da kažem ‘’boljem’’) kolegi inženjeru. Stoga je danas uspjeh pobijediti sebe, isplivati iznad opšteg osjećaja zavisti današnjeg društva, i otvoriti ruke ljudima koji uspješno grade svoje karijere i grabe pošteno naprijed. Pružite ruku takvim ljudima, ‘’prikačite’’ se za njih i zajedničkim snagama ćete prosperirati.
