Nakon višedecenijskog mračnog perioda u kome su pokušavali, a nerijetko i uspijevali da ubijede mlade generacije da treba da žive bez Boga, te da je „religija opijum za narod“, čini se da je srpska omladina u Hercegovini ponovo odlučno stala na povratak fundamentalnim hrišćanskim, a potom i nacionalnim vrijednostima, arhetipu i obrascu življenja sa kojim se srpski narod oduvijek identifikovao. Svjedoci smo pozitivne tendencije duhovne obnove hercegovačke omladine, koja ne krije da smisao nalazi isključivo u Hristosu i vjeri, a to potvrđuje i njihovo masovno učešće na liturgijama i mnogobrojnim hodočašćima u posljednje vrijeme.
piše: Miloš Šupić
Nerijetko i sa pravom na meti kritika od strane starijih, pripadnici „generacije Z“ ipak u svakodnevici pokazuju da, daleko od toga da nije sve izgubljeno, već naprotiv, svakog novog dana svjedočimo pozitivnim praksama i primjerima koji bi mogli poslužiti kao obrazac ponašanja i onih u mnogo zrelijem životnom dobu.
Hercegovačka omladina u vremenu izazova, stresa, nesigurnosti i moralne dekadencije koje 21. vijek neminovno nosi sa sobom, jedini smisao pronalazi u povratku vrijednostima i idealima koje su, nečijom krivicom, društvenim uređenjem i kolektivnim raspoloženjem koje je postojalo u tom vremenu, dugo bile u zapećku i na marginama. Kao protivteža i adekvatno „sredstvo borbe“ sa nihilizmom i nametnutim materijalizmom, pravoslavlje, kulturni i nacionalni identitet mladi ljudi prepoznaju kao nepresušan i neprolazan izvor smisla, blagosti i krotkosti.
U mjesecima iza nas, mladi Hercegovci u više navrata oduševili su javnost svojim primjerima i nesebičnim gestovima kojima su izrazili svoje raspoloženje i vjeru. Podsjetimo se samo do tada nezapamćenog slučaja iz Gacka, kada je čak 90 od ukupno 150 studenata korisnika opštinske stipendije, odlučilo da donira posljednju ratu studentske stipendije u svrhu pomoći izgradnji Hrama Svete Trojice u Gacku. Neuobičajen gest mladih ljudi koji nemaju mnogo, ali primjerom pokazaju da život ne vezuju za materijalno, već žive vežući konce za neprolazno, odjeknuo je regionom i pobrao najpozitivnije impresije širih narodnih masa.
Više stotina učesnika litija i hodočašća koja su vodila na poklonjenje moštima Svetog Vasilija Ostroškog odličan su indikator da vjera kod mladih ljudi nije instrumentalna i površna, već požrtvovana i duboko smislena.
Redovno prisustvo svetim liturgijama, pojanje u lokalnim crkvenim horovima, a nerijetko i samoinicijativno organizovanje u neformalne omladinske grupe koje kontinuirano pomažu svim ugroženim kategorijama sugrađana, svjedoče činjenicu da nema potrebe za brigom, i da Hercegovina upravo u svojim novim izdancima ima dostojne sljedbenike i polaznike Svetoga Save, Vasilija Ostroškog, Nićifora i Jovana Dučića, Vladimira Gaćinovića, Bogdana Zimonjića, Pera Tunguza i mnogih drugih koji ovom svetom zemljom hodiše i svoja djela kao najbolji obrazac za usvajanje potomcima ostaviše u amanet.
„Danas nama kažu, deci ovog veka,
da smo nedostojni istorije naše,
da nas je zahvatila zapadnjačka reka,
i da nam se duše opasnosti plaše.
Dobra zemljo moja, lažu,
Ko te voli,
danas taj te voli, jer zna da si mati,
jer pre nas ni polja ni krševi goli,
ne mogoše nikom svesnu ljubav dati“
(Milan Rakić-“Na Gazimestanu”)
