Deskriptivan, atraktivan i autentičan opis pejzaža, ali i socioloških elemenata gatačke opštine izložio je književnik Ćamil Sijarić, koji je stvarao u 20. vijeku, a čija je biografija obuhvaćena knjigom Saliha Selimovića “Znameniti Srbi islamske vjeroispovjesti”. U svom djelu “Zapisi o gradovima”, Sijarić izlaže svoje impresije koje je stekao na hercegovačkom putešestviju-od slike očaranosti Gatačkim poljem, do fragmenata sjećanja iz gatačkih kafana tog vremena.
pripremio: Miloš Šupić
“Kada se pred nama, na putu od Bileće u Gacko, poslije krša, čičvarja i stijenja, otvorilo široko, ravno, zeleno polje -nisam mogao a da ne izređam stihove: “Gacko polje, lijepo ti si kad u tebi gladi nema, ljute gladi i nevolje ljute…”, i tako dalje. To je pjesma i ona je to što jeste a ovo je polje nešto sasvim drugo -ovo je na zemlji jedan široko razastrti ćilim, sad u proljeće pun mlada cvijeća i mlade trave, i zove se Gatačko polje. Nešto ljepše kao da čovjek nikad nije vidio -ma koliko polja vidio i ma koliko prirodnih ljepota! Ravno je kao dlan, kao sofra – kao da ga je neko uhvatio za krajeve sa sve četiri njegove strane i zategao -da ni udoljice na njemu nema, ni nabora, ni brežuljka koliko krtičnjak. Liči na vodu u jezeru, koju ni ptica krilom ne dotiče da je namreška. I ako je čovjek ikad u životu jahao konja spopadne ga želja da ga opet projaše ovim poljem, i ako je ikad kosom kosio, obuzme ga volja da se kose dohvati i razmahne niz ovo polje. Ako je brave čuvao, poželi – sad kad je u ovom polju, da ponovo pred sobom vidi stado! Oni koji su stari, zažele da još jednom budu mladi i pođu, razmahnu se niz ovo polje, a poslije nek bude sa njima šta mu drago! Oni mladi zažele da postanu djeca. Jer ovo polje mami na želje: da se postane ono što se više ne može i ponovo bude mlad i dijete! Takve želje spopadnu i nas koji ga prvi put vidimo, a kako li je tek sa onima koji su ga gledali kad je puno cvijeća, trave i ovaca i po njemu hodili kad su mladi bili.
Danas su tuda drukčiji putovi. A ovaj što nas vodi kroz Gatačko polje ka Avtovcu i Gacku prav je kao zategnut konac. Desno od nas vide se planine iza kojih je – tamo daleko, jedno drugo polje, slično ovome, ali manje – Nikšićko polje. Gore negdje u tim planinama bila je stara austrijska granica prema Crnoj Gori -tako da se lako prelazilo odavde iz Gacka tamo u Kolašin. A da ne bi bilo toga prelaženja, a najviše zbog teška života u ovom uvijek siromašnom kraju, Austrija je tu, u Avtovcu, izgradila brane i ustave – iz kojih je natapala Gatačko polje. Kažu da je Austrija to činila više iz razloga da svijet ne bježi u Crnu Goru, nego iz potrebe da polje natapa – jer, kažu, htjela je da ga bilo kako zaposli kopanjem brana i ustava i kaže mu: sjedi tu i radi -ne bježi tamo u Crnu Goru, u kojoj ćeš sjutra postati vojnik i boriti se protiv mene.
Kroz polje teče i jedna rijeka. Ime joj je Mušnica. Toka je tu kroz polje kratka i prije nego što se ugrije sunca, uvire u zemlju. Selo gdje uvire zove se Kula. Preći će svoj tamni put ispod zemlje i u mjestu Ključu ponovo izaći na bijel dan. I šta dalje biva sa Mušnicom? Teći će pod suncem tek nešto malo i opet – sad u Fatnici, potonuti u zemlju. I opet će tako – teći podzemno, dok najzad, i sad posljednji put, ne izađe na dan pod Bilećom. Tu će dobiti i novo ime – to jest Trebišnjica, i od prije nekoliko godina gradiće veliko Trebinjsko jezero. Prije ovog jezera tekla je kroz Popovo polje i na njegovom kraju takođe uvirala, da bi svoj izvor našla u Hutovu blatu. Pa se stoga može reći: ako je ovoj vodi stalo do uviranja i izviranja, ona se te igre do mile volje naigrala i još joj se igra – bar do Bileća, gdje joj je rečeno: dosta je toga, ovdje zastani.
A mi smo, jedno malo društvo, pošto smo prošli kroz Gatačko polje i Avtovac, zastali u kafani u Gacku da se odmorimo, kafu popijemo i razgovaramo. Kafana je puna, jer je bio pazarni dan. Gledam one koji sjede iza nas, a to sve nekakvi kršni, visoki, koštunjavi i zdravi ljudi. Nekakva vesela, od sunca preplanula momčadija sa sela. Žena je u kafani malo, one su tamo na pijaci, a za njih su ovdje njihovi ljudi: potežu rakiju, ne pričaju bučno i imaju nešto dostojanstveno u držanju. Neki su možda i pazarili to što su htjeli, pa sad piju – kum sa kumom, prijatelj sa prijateljem, ili nisu ni došli ovdje zbog pazara, nego tek onako – sašli u Gacko.
Mi za svojim stolom razgovaramo o svemu- o tome kako Nevesinjci imaju bolje konje od Gačana, ali kako i Gačani imaju dobre konje, samo što nemaju – kao Nevesinjci, i konjske trke, koje se u Nevesinju održavaju svake godine i na koje sa svojim konjima idu i Gačani. Lijepo je to kad se o konjima razgovara, o trkama, o nečemu viteškom, što je u ovom kraju staro toliko koliko i samo Gacko i njegova sela.
Gacko nije star gradić. A ime je valjda dobilo po planini Gat, tu odmah iznad njega, pa od Gat izvedeno Gatsko, i najzad Gacko. Ovo se mjesto, prije nego što je dobilo ime Gacko, zvalo Metohija – a što bi značilo: crkvena zemlja, pa bi se, prema tome, moglo zaključiti da je cio ovaj kraj nekad pripadao nekakvoj crkvi. Stari ljudi sa sela ni danas ne kažu: idem u Gacko, nego idem u Metohiju, što takođe znači da je ime Gacko odnedavno nastalo. Značajnija od Gacka bila je nekad Cernica, o čemu je dokaz i to: što su Turci svoj sud, jedan od prvih u Hercegovini, imali ne u Gacku nego u Cernici.
Planine oko ovog gradića čine divan vijenac – a one su Gat, Čemerno, Borac, Bjelasica, i ujedno su vododjelnica rijeka Sutjeske i Neretve, od kojih prvu okreću ka Crnom, a drugu Jadranskom moru. Kažu da na Čemernu sa iste kuće kišnica otiče u dva mora, to jest s jedne strane krova kišnica ide u Neretvu, a s druge u Sutjesku, što je, valjda, jedinstven slučaj da je krov jedne iste kuće vododjelnica! Tu je, na Čemernu, da tako kažemo, i vjetrodjelnica, jer se i vjetrovi tu dijele, pa jedni idu na jug, a drugi na sjever, što znači da je tu i razmeđe dviju klima.
Zanimljivo je i to da se čovjek, krajem aprila, može okupati u moru i za dva sata stići na Čemerno da se, još vruć od mora, skija na snijegu – što je, takođe izuzetan slučaj! Svašta sam čuo tu za stolom, pitajući šta je ovo Gacko i kako je nastalo Gatačko polje, i čuo ovakve odgovore: Tu gdje je danas to ravno polje, nekad davno bilo je jezero. Uzeo sam to za mogućno, jer jasno je da je tu -u vremenima davnim i pradavnim, bilo svakako ledničko jezero. Ali ovi ljudi kažu da je tu bilo jezero i onda kad su u ove krajeve Turci došli, pa se našla neka dobra žena – koja je imala i dobre pare, i platila da se vode razvedu i jezero isuši. Tako je, po toj priči, koja je svakako nevjerovatna, i nastalo današnje Gatačko polje. No bilo sa tim kako bilo: priče su zato da se pričaju, tek ovdje su danas prelijepi pašnjaci i na njima, kažu, u Evropi najbolje goveče. Ta goveda- kako se to čini i svuda, čuvaju čobani. Ali ovdje ima i nešto drugo: Gačani čobane uzimaju iz Bosne, a svoju djecu daju u školu. Kažu da to čine iz razloga što u Bosni ima mnogo žena i mnogo djece. Nek je i to tako, ako je tako – nek se samo ne prekine razgovor. A on je ovdje ugodan – miran i širok kao ovo njihovo Gatačko polje, sad puno cvijeća. Slušam ljude i osjećam miris; on dolazi i iz riječi – kad su ljudske, kao ovo ovdje. I nikad im kraja! Kao ni našem sjedniku za stolom, na ovaj dan pazarni, ovdje u Gacku, u proljeće.”
BIOGRAFIJA:
Ćamil Sijarić rođen je 1913. godine u Šipovici kod Bijelog Polja. Osnovnu školu završio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a onda pohađao vjersku školu Veliku medresu kralja Aleksandra. Školovanje nastavlja u gimnaziji u Vranju, a potom diplomira, 1940. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Bosanskoj Gradišnici. Nakon rata bio je sekretar Suda narodne časti u Banjoj Luci. Bio je novinar lista Glas, a onda i dramaturg Narodnog pozorišta.
1947. preselio se u Sarajevo gdje je radio u listu Pregled, a onda i glavnom odboru Narodnog lista, te u listu Zadrugar. 1951. postaje dio literalne sekcije Radio Sarajeva. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, te Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Sijarić je 1962. godine dobio nagradu Društva pisaca BiH, a 1980. Andrićevu nagradu. Njegova djela prevođena su na mnoge svjetske jezike. Umro je 1989. godine u Sarajevu.
