Ništa ljepše nema no kad čeljade Boga i Crkvu prigrli…
Piše: Ljilja Skočajić
Puna nam je naša Hercegovina priče i pričanja o ljudima, ovakvim i onakvim, a bogami većinom vrijednih i poštenih, vjernih i mnogo manje ovih drugih…
No, sve je za nauk, pa i priča o Radu Dragovom…
Na Vaskrs ujutro, Rade Dragov dođe kod Mirka Dušanovog.
Sva djeca skočiše i u jedan glas izgovoriše: “Hristos vaskrs”.
Bi i onih, koji su tepali, pa se čulo i “Histos vasks”. No, razumio je Rade i jedne i druge.
Ali, ko da nije!
Odmahnuo je rukom, ništa ne odgovorivši i uputio se u dno kuhinje… Da popije rakiju i kavu, kao i svakog drugog jutra.
Taman se namjestio, kad opet djeca. Donesoše mu korpu jaja, lijepih crvenih.
“Ajde bolan Rade,
uzmi jaje, i nemoj se ljutiti ako ga polomimo. Evo Radovan svako slomio od jutros.”
Rade opet odmahnu rukom.
“Bježite đeco, ne manitajte.
Danu mi nevjesta kavu i rakiju”!
Nevjesta odmače đecu i da Rade ne čuje zagalami na njih.
“Puštite ga zaboga, još mi danas na Vaskrs njegova bogohuljenja trebaju!”
“Nemoj bolan Rade tako. Pa, Vaskrs je danas. Jesu li nam vazda i đedovi i prađedovi slavili današnji dan. Na koga se baci zaboga, pa niđe nista ne vjerujes. Vidiš li bolan, da se svaki dan nešto desi, i uvjeri te kako je Bog tu sa nama svaki tren. I da ti bez Boga nema života”, obrati mu se Dušan, ne bi li ga malo sebi dozvao.
“Niti mi ko pomaže, niti mi ko treba. Svoj ti pos’o Dušane.
No, i ovu đecu naopako učiš.
Niko im nista pomoći neće, ako sami rukave ne zasuču.
Kud dođoh danas zaboga…”
Skoči Rade i ode. Ne popi ni kavu ni rakiju….
Prođe nekoliko dana, a od Rada ni traga ni glasa.
Dušan veli da se naljutio.
“Neka je bogami. Nista mu uradili nijesmo, no htjeli da ga na pravi put okrenemo, ali ne pa ne!
Kojim je putem Rade okrenuo kad je otišao od Dušana, niko ne zna. U selu ga niko gledao nije.
Bi sve nekako čudno.
Živio je sam, pa nisi imao koga ni pitati ništa.
No ubrzo se poče pričati, kako je Rade u bolnici. Infarkt imao.
Pao na put. Jedva ga živog do bolnice dovezli.
Za nekoliko dana Dušan i nevjesta mu pođoše u posjetu.
Čim otvoriše vrata bolničke sobe, Rade povika: “Hristos vaskrse, moj dobri Dušane!
I Dušan i nevjesta se zgledaše.
“Vaistinu vaskrse, moj Rade! Kako si? Sta bi, bio veseo?”
“Nista ti ne znam. Ščepa me nešto. Ne moreš disati, poče me stezati. Meni se čini da sam na onom svijetu bio.”
“Ma nijesi bolan. Da si tamo bio, ne bi se vratio ‘vamo, ne boj se.”
Nage se Rade prema Dušanu i kroz šapat mu reče:
“Reći ću ti nešo ali među nama da ostane.
Ma, slušaj. Bio sam neđe, ne znam đe, i reko mi je neko nešto, taj što me ostavio još na ovom svijetu. Hm, ali ne ostavlja ni On tek tako!
Znaš li što me ostavio da jos poživim?
Da se pokajem, da vjerujem i da mu se molim, ko sva ostala braća i sestre. I ne samo za sebe. Jok… Nego i za druge, ko i za sebe samoga, i sve drugima, ko i sebi samome, i da pomisliš i da uradiš i da poželiš…”
Potom se prekrsti i glasno reče:
“Velik je Bog, moj Dušane”.
Dušan je bez riječi ostao, a nevjesta se sve krijući krstila, ne vjerujući šta čuje…
Malo za tim pustiše Rada iz bolnice. Seljani navališe da ga gledaju. Kažu ko da mu ništa bilo nije..
Dođe Spasovdan.
Služba u crkvi. Ofermali se i stari i mladi, pa put crkve.
Dušan i nevjesta i djeca pohitaše među prvima.
Kad tamo, da vidis čudo…
Rade u prvom redu. U najljepšem odijelu.
Prigrlio Dušanove dječake i veli im:
“Naučite me đeco moja, kako ću se Bogu moliti!”
Plakao je Rade, a i djeca sa njim. Kažu i da je pop suzu pustio.
Pričali su ljudi, a i pop je pričao da ne pamte takav Spasovdan… I da ništa ljepse nema no kad čeljade Boga i Crkvu prigrli!
Hercegovina Times