Piše: Ljilja Skočajić
Sedi dole i ne pričaj gluposti!
Kada god prođem pored Gradske biblioteke sjetim se profesora Bogdana Tomanovića i bibliotekarke Milene Papić.
Uhvati me neka sjeta za dobrim starim vremenima, ali i radost i ponos što sam takve ljude poznavala.
Kao gimnazijalci redovno smo koristili knjige iz Gradske biblioteke. Imali smo svoje legitimacije, na kojoj su bila ispisana imena i prezimena, škola, razred, adresa i broj pod kojim smo učlanjeni u biblioteku.
Na pozadini legitimacije su bila napisana pravila korištenja knjige i naravno naše obaveze.
Ono što je napisano crnim podebljanim slovima bilo je posebno važno, dužnost čitaoca da vrati pozajmljenu knjigu u roku od 14 dana.
Ovaj rok smo nažalost, malo kad ispoštovali. Nismo znali koji, ali postojao je neki razlog zbog kojeg je knjiga kod nas obitavala i po mjesec, dva pa i više.
Čim bi došao petnaesti dan “korištenja” knjige, uhvatila bi nas panika kao najveće kriminalce i više pored biblioteke ne bismo prolazili.
Ni pored biblioteke, a ni kroz Park narodnih heroja, jer uvijek je postojala mogućnost da Milena pogleda kroz prozor ili ne daj Bože izađe pred biblioteku.
Kako su dani odmicali, bilo nam je sve teže i teže, a krug zaobilaženja biblioteke bio je sve veći i veći.
Bibliotekarka Milena je bila disciplinovana, stroga i svoj posao je radila “po pe-es-u”.
Nije podnosila neodgovorno ponašanje, a posebno prisvajanje knjige na duži period.
Svjesni kritike, koja nas čeka i prilično neugodne situacije u susretu sa Milenom, jedino sto smo mogli je da izbjegavamo i Milenu i biblioteku.
Profesor Bogdan je bio redovan gost u biblioteci.
Kada je saznao za problem, ponudio se da pomogne.
Na čas je nosio samo dnevnik i ključeve od kabineta.
Njemu nisu trebale nikakve pripreme za čas, niti kakvi udžbenici.
Kada bi se pojavio sa velikom dvolistom iz pisanske sveske, jasno bi nam bilo da dolazi iz biblioteke.
Dvolista bi bila skoro puna naših imena.
“Slušaj ovamo, ovi što duguju knjige iz biblioteke, neka ih vrate što prije. Ja vas neću prozivati, znate vi koji ste.”
Odmahnuo bi rukom i naslonio se na krilo otvorenog prozora.
Mi bismo odmah krenuli u odbranu:
“Ne smijemo profesore pomoliti u biblioteku. Naružiće nas Milena, znate li vi kako je ona stroga.”
“Sedi dole i ne pričaj gluposti!”, rekao bi i kucnuo ključem po katedri dva-tri puta.
Ovom rečenicom, koja je ujedno predstavljaja najjaču pedagošku mjeru, završila bi se sva priča.
Onako pokunjeni, odmah bismo počeli zamišljati susrete sa Milenom, i teško bismo se skoncentrisali na lekciju.
Prije samog zvona, profesor bi opet kucnuo dva-tri puta ključem od katedru i sa poluosmijehom rekao:
“Donesite meni knjige sljedeći čas i ja ću ih vratiti u biblioteku.”
Presrećni što smo veliki teret skinuli sa duše,
sljedećih dana bismo odvažno i ponosno šetali uzgrad-nizgrad , sve ispred biblioteke, pa kroz park po nekoliko puta.
Kasnije smo saznali da bi nas profesor Bogdan branio kad bi vraćao knjige, pa čak nas i hvalio i opravdavao, kako smo te knjige po nekoliko puta čitali jer aman, trebalo je to nešto tako.
Kažu da bi se i Milena od srca nasmijala, kada bi čula ta silna opravdanja i pohvale…
Milena nas je napustila prije nekoliko godina, a danas i profesor….
Poštovani profesore, hvala za svaku riječ, savjet, svaku vraćenu knjigu, posebno hvala što nas niste razdvajali na “ove” i “one” i što ste se trudili da nam svima ukažete na prave ljudske vrijednosti.
Kada dođete “tamo gore”, dočekaće vas neki od naših školskih drugova, profesori, nastavnici…roditelji.
Sigurna sam da ćete nas i pred njima hvaliti, braniti i pravdati, kako smo mi “ovamo” jednostavno ono što smo morali biti, kako nam ovamo baš i nije lako, ali da ima još uvijek nade da se popravimo, da sjednemo dole i da ne pričamo gluposti!
