Iako nerijetko govorimo o depopulaciji, pustim ulicama i odlivu stanovništva kao fenomenima svojstvenim za istočnohercegovačke opštine, ipak, dani najvećih pravoslavnih praznika, Vaskrsa i Božića, makar na trenutak vrate izgubljeni sjaj i nadu do tada opustošenim ulicama.
Piše: Miloš Šupić
Lokalni ugostiteljski objekti i ulice prepune su poznatih i dragih lica, svuda se čuje žamor sretnih i pričljivih ljudi, koji su sa nestrpljenjem dočekali priželjkivani period godine, u kome ne propuštaju priliku da dođu tamo gdje su „svoj na svome“, gdje ih čeka topla roditeljska dobrodošlica, miris omiljenih jela iz djetinjstva, i nezaboravni trenuci druženja sa mnogobrojnom rodbinom, prijateljima i komšijama koji su „ostali dolje“.
Atipične gužve koje stvaraju automobili mahom beogradskih i novosadskih tablica, preplavile su, do juče puste i tihe parkinge malih opština. Čuvajući dobro poznati dijalekat koga su, i tamo „preko“ uspjeli zadržati, neumorni od stotina, ili hiljada pređenih kilometara kompenzovanih ogromnom željom da se praznici ipak provedu na jedinom mjestu gdje se uvijek kao domaći osjećaš, radnici, studenti, intelektualci, sportisti – svi doprinose tome da „rodne grude“ dožive renesansu i podsjete na dane obilježene sjetom i nostalgijom. Svoju oazu mira i neiscrpan izvor energije i motivacije za sve ono što ih nakon praznika čeka u mjestima u koja su radi afirmacije, karijere, a nerijetko i egzistencije, otišli, svi pronalaze upravo u onim kvartovima gdje su djetinjstvo proveli i najranije uspomene doživjeli.
Beskrajne priče, opušteni razgovori, sumiranje utisaka i evociranje slika iz ranijih perioda u kojima su životne uloge bile drugačije podijeljene, ali i vratovi okićeni iskrenim zagrljajima, doveli su do toga da skoro niko i ne priča o tome gdje je, kako se snašao, šta vozi ili koliko zarađuje, jer su parametri uspjeha odjednom postali drugačiji – možda je uspjeh upravo pronaći momente bezbrige i dijeljenja lijepih trenutaka sa onima koji nam najviše znače, u jedinom mjestu u kome se nikad kao stranci nećemo osjećati.
Sve političke, navijačke, „kvartovske“ i druge podjele koje smo sami kreirali, odjednom postaju potpuno nevažne, jer je jedini „zajednički imenilac“ koji nas spaja u ovim danima, upravo naša Hercegovina, koja nas i ovdje, i tamo okuplja.
Panorama Gacka
„Da je ovako puno tokom cijele godine, bez razmišljanja bih se vratio nakon faksa!“ – prokomentarisao je iskreno jedan od gatačkih studenata, zadivljen idiličnom slikom grada na kakvu odavno nije navikao.
Praznici su tu upravo da nam probude ono ljudsko i dječije u nama, da nas podsjete da na trenutak kolektivno zastanemo, zapostavimo profesionalne obaveze i monotonu svakodnevicu koja nam polako iscrpljuje duh, i da, slaveći Hristosa i njegovo Vaskrsenje i vjeru u vječni život, sačuvamo vjeru i u preporod svetosavske i izmučene Hercegovine.
Ostaje nada da će čuvena krilatica kako „Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli“ ponovo doći do izražaja, i veoma brzo okupljati svoje najbolje izdanke u njoj tokom cijele godine, a ne samo tokom nekoliko prazničnih dana i bijega od, ipak nerijetko sumorne realnosti.
„Ovdje je i sam praznik Vaskrsa drugačiji, svečaniji i opipljiviji nego negdje drugo, jer mi u Hercegovini svako malo stradamo, pa vaskrsnemo, kao i naši hramovi i sve ostalo s nama. Nama je Vaskrsavanje dio nas i naš način života. Hristos vaskrse!“ (op. cit „Đedova knjiga“).
Hercegovina Times
